Značaj pravilnog hoda za očuvanje zdravlja lokomotornog sistema
Jedan od načina promene položaja tela u prostoru je hod. To
je kretanje kod kojeg je telo u svakom trenutku u kontaktu sa podlogom. Postoji
faza sa kontaktom oba stopala o površinu kretanja i faza gde je samo jedna noga
u kontaktu sa podlogom (klaćenje suprotne noge). Trčanje, za razliku od hodanja,
se karakteriše time da nikada obe noge nisu istovremeno oslonjene o površinu
kretanja. Smenjuju se faze kontaktom samo jedne noge o podlogu i period kada je
telo u skoku.
Hod je kompleksna aktivnost čiju ozbiljnost shvatamo tek
kada zbog bolnosti nismo u stanju da se najekonomičnije krećemo. Od kontakta
pete prednje noge o podlogu, preko rotacije kostiju potkolenice pa sve do
rotacije kostiju karlice i lumbalnog dela kičmenog stuba u odnosu na butnu kost,
pokrete kontroliše nervni sistem putem ekscentričnih i koncentričnih
kontrakcija mišića nogu: mm. tibialis
anterior et posterior; m. tensor fasciae latae; mm. gluteus, minimus, medius et
maximus; m. ilipsoas; m. piriformis i drugih. Osim rotacije, prisutni su i
drugi pokreti u zglobovima, a naročitu u karlici gde se smenjuju čak 5 tokom
hoda.
Nekoliko osoba mi je iznelo veoma zanimljivo zapažanje da
smo usled načina života prikovanog za radni sto i računar, jednostavno
zaboravili da hodamo. Takvo mišljenje zaista može biti utemeljeno jer se mišići
predviđeni za funkciju hoda koriste ne redovno i ne adekvatno što uzrokuje čitav
niz problema kao što su skraćenje i slabljenje mišića, dislokacija zglobova,
bol. Usled dugotrajnog nepovoljnog položaja tela ili prekomernog korišćenja
lokomotornog aparata javiće se bolni sindromi. Ovakva bolna stanja na
periferiji utiču na nervni sistem menjanjem motornog obrazca pokreta (hod) čak
i nakon prestanka bolnog stimulusa.
Funkcionalni blokovi zglobova karlice, donjih
ekstremiteta i kičmenog stuba onemogućavaju pravilan hod čime se još više pogoršava
i ovako narušena biomehanika lokomotornog aparata. Česta je pojava da usled
određene disfunkcije mišićnoskeletnog sistema, način hoda se ne adekvatnim
nervnim impulsima adaptira novonastaloj situaciji. Promena načina hoda od
strane pacijenta uslovljena je i bolom afektiranog segmenta. Osoba će pokrete,
razume se, izvoditi tako da ne provocira veću bolnost. Kada fiziološki ne ekonomičan
ciklus hoda traje dovoljno dugo, nepravilan obrazac kretanja se mora izmeniti i
osoba zaista mora ponovo da nauči da hoda.
Svaka promena u mobilnosti samo i jednog pokreta, dovešće
do izmene u celokupnom ciklusu hoda. Ovakav novonastali hod naizgled deluje
skladno i čini se da se osoba kreće kroz prostor posve ekonomično bez dodatnog
napora ili narušene zglobne funkcije sve dok „slaba karika“ ne počne da popušta
i počinje da daje znake prepopterećenja. To su najčešće pripoji tetiva i
ligamenata za kost, tzv enteze.
Njihovo preopterećenje dovodi do patoloških stanja: entezitis i/ili entezopatija,
a na kraju i do njihovog oštećenja pa i kidanja.
Ponovo uspostavljanje fiziološkog, najekonomičnijeg
ciklusa hoda postiže se vežbama koordinacije i balansa (propriocepcije),
zajedno sa jačanjem oslabljenih i istezanjem skraćenih mišića i fascije. Vežbe
se sastoje iz izvođenja ili održavanja pokreta sa otvorenim, a potom i
zatvorenim očima. Vežbama prethodi
tretman manipulacijom ili mobilizacijom zglobova i/ili mekog tkiva već opisanim
metodama. Logično je da će uspostavljanje fizioloških odnosa segmenata donjih
ekstremiteta i karlice biti ključni za hodanje. Međutim potrebna je kompletna
funkcionalna dijagnostika pokretljivosti zglobova, snage i elastičnosti
miofascijalnog tkiva, pre svega kičmenog stuba i grudnog koša. Sveobuhvatnim
pristupom uočiće se jasne restrikcije u lokomotornom aparatu koje je potrebno
otkloniti.
Коментари
Постави коментар
Reakcije